Sve je baš kako treba biti

Često odlutamo u crne misli, vjerujući da nemamo sreće ili nam ne ide u životu. Zapravo, ide nam! Ne učimo onda kada nam sve ide po planu, već kada griješimo, padnemo i ustanemo, kada skrenemo s puta i kada iznova pokušavamo.

Evolucija se ne događa jer je sve savršeno jer je sve išlo po planu. Naprotiv, sve ono što danas smatramo nevoljom, prilika je da rastemo i napredujemo. Već sutra nećemo biti isti. Bit ćemo bogatiji za jedno novo iskustvo, možda s novim saznanjima koja će nam omogućiti da uhvatimo svoj smjer.

Kada mislite da vam ne ide, da posrćete, sjetite se da je upravo to vaš put i da ćete već sutra biti nova osoba. I ne zaboravite, već danas ste savršeni, a sutra već updejtana verzija sebe.

I zaista, sve je baš kako treba biti, dok god ustajemo kada padnemo, kada pogriješimo i naučimo iz grešaka, kada se isplačemo i ponovo udahnemo, kada ne odustajemo od svojih snova, želja, ciljeva. Da, sve je baš kako treba biti.

Oglasi

Ma nije mi žao…

Nije mi žao što zadrhtim kada te ugledam, kada mi pokloniš osmijeh, kada me slučajno dodirneš, pošalješ nevinu poruku.

Nije mi žao ni što umišljam da ti nešto osjećaš jer sam sretna na samu tu pomisao. Pa čak i kad svjesno sanjam da, nešto čega zapravo nema, postoji. Kako je to samo predivan osjećaj. Možda su to leptirići, možda osjećam više nego što bi trebala, ali tko ga *ebe. Osjećaj je prekrasan, zašto bih se suzdržavala?!

Uživam u ovome što mi je dano, ako je to samo prijateljstvo – uzimam ga i želim ga. Neću ti reći ne. Bit ću ti prijatelj. Tajni obožavatelj, najveći fan. I ako je tako suđeno, prihvaćam to u potpunosti.

Nije mi žao što zadrhtim… Niti što mi dolaziš u snove. Nije mi žao što nemam tvoj zagrljaj, ni poljubac. Nije mi žao što sam ti samo u snovima dodirnula ramena, ugrizla za vrat, osjetila na sebi…

Baš ništa mi nije žao. Jer kako ti može biti žao nečega što ne postoji…

Znaš li što je kismet?

O kismetu ne razmišljaš. On se jednostavno dogodit. To je sudbina, kob. Prođe te čudan osjećaš i znaš da je baš tako moralo biti.

Kismet nije slučajnost. Kismet je sudbina, ono što je davno zapisano u zvijezdama i što je suđeno da se dogodi. Svatko od nas bira svoj put. I kada mislimo da se krećemo u dobrom smjeru i kada naglo skrenemo s pravca, trebamo samo biti svjesni da sve sve događa baš onako kako treba. S vremenom su se okolnosti oko nas promijenile. Nismo sami i nismo jedini koji utječemo na svoje sudbine. Upravo zato događaju se skretanja s pravca, ali smo i dalje na našem putu prema ostvarenju cilja.

Sudbonosni susret. Kismet. Događa se češće nego što mislite. Neke osobe koje nam dođu u život, ostavit će određeni dojam na nas, neke gotovo nećemo ni primijetiti, a zbog nekih ćemo imati osjećaj da se naš život drastično mijenja.

Kismet. Kad znaš da je on taj. Kada znaš da je to osoba koju si baš danas, baš ovdje morala sresti. Kismet. Ponekad ga možeš osjetiti odmah, češće ga ljudi doživljavaju / primjećuju s vremenskom odmakom.

Ja znam i osjećam da je svaki trenutak u mom životu mali ili veliki kismet. Znam da ljudi koji dolaze u moj život, dolaze s razlogom. Nikada neću zaboraviti trenutak kada je on došao u moj život. On nije znao što je to kismet, ali ja sam znala i odmah sam mu rekla. I sada osjećam da mi se ukazao novi kismet. Ne bih vam mogla opisati osjećaj. To je jednostavno osjećaj sigurnosti i znanje da je baš onako kako treba biti, da je ta osoba (ako se radi o osobi) došla s razlogom i da uz nju vežete određene vizije, a ona ih možda još nije svjesna.

Istina je, ponekad sam nestrpljiva i voljela bih odmah doživjeti ishod našeg susreta. Ali onda se zaustavim i pustim da vrijeme odradi svoje jer… jednostavno znaš i imaš vjeru da će biti baš onako kako je bilo u predskazanju.

Kismet. Ne treba ti dokaz. Jednostavno znaš da jest i imaš vjere u ono što slijedi. I već si proživio svaki djelić onoga što tek dolazi. Osjećaš mir…

Moj kismet.

Možemo li uživati i kad hobi postane posao?

Sinoć sam bila na jednom poslovnom druženju na kojem smo pričali o zabludama u poslu. Bilo je različitih iskustava. Neki ne mogu napustiti dobro plaćeni posao pa onda nemaju vremena za ono što vole. Drugima vrijeme jednostavno prebrzo prolazi jer se do sada nisu imali prilike organizirati, neki već traže novi hobi…

Zapravo od svih izrečnih misli, jedna me posebno dirnula. “Kad počnete živjeti od svog hobija, vrijeme je da nađete novi hobi.”. Hm… Ok, hobi je nešto što radiš u slobodno vrijeme i u čemu uživaš. Možda od njega i nešto zaradiš. Ne mogu se oteti osjećaju da od hobija gradim posao tj. da mi on osigurava egzistenciju i da istovremenu gubim volju ili osjećaj zadovoljstva od tog svog hobija.

Ma to može biti bilo koji posao koji radimo. Moje nekako važnije pitanje ipak bi bilo – zašto bih radila nešto što ne volim ili u čemu ne uživam? Sigurna sam da svatko od nas ima ono nešto voli raditi. Možda ne možete sada od toga živjeti, možda nikad ni nećete. Ali… Ali zašto mislite da morate raditi nešto što NE volite?

Priznajem. Ima poslova koje ne volim i za takve mi treba puno više motivacije. Ponekad bih i prihvatila takav posao uz uvjet da mi je jako dobro plaćen. Ali, već unaprijed znam da je pitanje koliko dugo bi me zadovoljavala financijska kompenzacija prije nego što bih rekla “E, sad mi je dosta!”

Moj trenutni osjećaj mi govori da radim ono u čemu se dobro osjećam i da pritom uživam. To ne znači da ću odustati od posla zato što sam jedan dan loše volje iz nekog meni nepoznatog (ili znanog) razloga. U takvim trenucima samo nastojim biti odlučnija da napravim taj korak naprijed, radi sebe, da se ne uljuljam. Meni je posao igra. Ne neozbiljna, već prostor i trenutak u kojem želim pustiti maštu na volju, biti kreativna, izbacivati ponekad lude i blesave ideje, smijati se, a onda u konačnici osmisliti najbolji mogući koncept, kampanju, vizual, pronaći rješenja.

Ne želim sputavati dijete u sebi. Osjećam da ga treba usmjeravati. Ne želim ga izgubiti, želim uživati u svemu što radim s osmijehom na licu, s dobrim osjećajem, s pozitivom koja izvlači i najtmurniji dan na pravi put. Ali ako ga i ne izvuče, koga briga!

Uživajte! Može se!

 

 

Tko je kriv?

Uviđavam da se u vezama krivica uvijek pokušava svaliti na jednoga. Mogla bih primijetiti i da su žene te koje sebi puno više predbacuju – mogla sam, trebala sam, zašto nisam… I onda kada dolazi do prekida, jedan odlazi se težinom u srcu, na duši, optužujući sebe, sebe kao glavnog krivca za prekid.

Ajmo ispočetka. U vezi je dvoje. Za ljubav je potrebno dvoje. I za razlaz je potrebno dvoje. I ponekad se to ne čini tako jer jedan je “nešto zgriješio”, a drugi? Hm, što je ovaj drugi radio? Prebacivanje krivice je nešto puno gore što se može dogoditi. Jer optuživanjem drugoga za svoje postupke tražimo opravdanje za sebe, za svoje stanje, svoju tugu, bijes, mržnju. Ne sviđa ti se to? Naravno da ti se ne sviđa jer ego ne želi popustiti, ne želi priznati da je bio u krivu.

U ovakvim trenucima počinjemo pričati o osobnom rastu, o snazi da se izdignemo iz situacije, da odvojimo emocije od činjenica. Jer, tko je kriv što se ti sada osjećaš tužno i jadno, ili sretno i veselo? Ne, nisu drugi kreatori naših emocija. Mi smo ti koje emocije zavedu.

“Tužna sam jer me ostavio.” Ne, nisi tužna jer te ostavio, već si tužna jer si ostala bez prijatelja, muža, dečka, ljubavnika i jer nisi naučila biti sama. Da, ljepše je i lakše kad imaš nekoga kraj sebe. Kad možeš voljeti nekog posebnog. I možeš to! Što te sprečava? Nemojmo negirati tugu. Ona znači i da nam je stalo. I kroz ovakve situacije pokušaj izvući najbolje i prepoznati da ti i dalje može biti stalno, ali da možeš biti sretna (sretan).

I tuga i sreća dolaze iznutra. U zabludi si, ako misliš da sve to dolazi izvana. Tvoja duša je stvorena da bude sretna, a osjećaj tuge nas samo potiče da se podsjetimo kako mnogo nam znači sreća, punina u srcu. Kada shvatiš da imaš sreću u sebi, kada prepoznaš tugu u sebi, izaberi da to prigrliš i zahvališ Svemiru što možeš osjećati.

I tko je kriv? Ne nabacuj sebi i drugima krivicu. Budi svjestan da je svatko od nas odgovoran za svoj postupke. Krivnju si nabacujemo kada ne idemo u skladu sa svojim duhom. I što god radio/radila budi ok s tim. Prihvati da sada je to najbolje što znaš i da baš tako mora biti. Ne krivi sebe što nisi znao drugačije jer nisi imao to znanje ni iskustvo, ali ga sada imaš i sada to možeš promijeniti.

Nitko nije kriv. Ava-ava-ava, oba su krava! 🙂

Zašto me pitaš za godine?

Odlučila sam da na pitanje “koliko imaš godina”, više neću odgovarati. Barem ne točno. I ponekad mi se čini da su svi toliko opterećeni brojkama, kao da im se negdje žuri, kao da svemu treba dati neku veličinu, kvantitetu, rok…

Sjedila sam jednom u društvu s beduinom, na rubu marokanske Sahare. I dok smo pričali o smislu života, netko je postavio pitanje “koliko imaš godina?”. Muškarac (mladić) vratio je protupitanjem – “A zašto je to bitno, zašto su godine važne? Što vam to znači?” I ostalo je na tome. Nije se ni povela rasprava jer je njegov odgovor (pitanje) značio i kraj te teme. Nije rekao koliko ima godina, a zaista – nije bilo ni važno.

Sjedili smo pod vedrim nebom, gurali ruke u pijesak, grijali se uz logorsku vatru. Pogledom sam pokušala obgrliti čitavo nebo, utopiti se u Svemiru, misli su odlutale, a odgovor je došao odozgora. Ni moje godine nisu važne, nikada nisu ni bile. Moje biće nije broj godina, ono je jednako živo i jučer i danas i sutra, dok god je tu.

Koliko ti imaš godina? Ne želim znati. Ti si čovjek, jedno prekrasno biće koje ne treba biti obilježeno da bi bilo važno. Meni nije važno, Svemiru nije važno. I nikada problem nije razlika u godinama, već iskustvo koje nas ili spaja ili razdvaja.

I koliko imam godina? Koliko god mi želiš dati, koliko god misliš da trebam ili ne trebam imati. Život nam nije dan da ga mjerimo, već da ga živimo i da ga doživimo u cjelosti, kao jedno. Jer jednom kada nas ne bude, ništa nam više neće biti važno.

Da, baš imam toliko godina.